PROSTOR I ŠUPLJINA KAO PRIMARNI ELEMENTI U KIPARSTVU

Abstract

U ovom se članku govori o prostoru i šupljini u kiparskom djelu kao njegovim primarnim elementima. Polazište su umjetničke avangarde s početka XX. stoljeća, a posebice konstruktivizam Pevsnera i Gaboa koji su novim laganim materijalima i prošupljenim formama učinili veliki odmak od tradicionalnog poimanja kiparskog djela. Potom se analiziraju šupljine u kiparskim djelima Henryja Moorea, Barbare Hepworth i Maxa Billa. Naglasak je na novim idejama prostornosti na plohi pojavom spacijalizma i perforiranim platnima i limovima Lucija Fontane. Članak završava primjerima vlastitih limenih reljefa koji su minimalistički obrađeni, te su primjer mehaničkog i optičkog redefiniranja plohe perforacijama.