DEFORMACIJA I DESTRUKCIJA OBLIKA KAO OSOBNA EGZISTENCIJALNO-PSIHOLOŠKA ODREDNICA

Abstract

Egzistencijalizam i čovjekova potreba za izražavanjem unutarnje tjeskobe i strahova neiscrpne su teme u likovnoj umjetnosti. Također, bitno je naglasiti kako se kontinuitet čovjekove ugroženosti nastavlja i danas, u XXI. stoljeću više nego ikada prije, a izražavanje te ugroženosti preko slikarskog medija je i dalje jedan od najizravnijih načina da se pozornost skrene na suvremenu problematiku egzistencije.

Također, danas prevladava mišljenje kako bi umjetnost trebala biti estetski ugodna i služiti ukrašavanju svakodnevice. Drugim riječima, takva umjetnost ne traži dublje uživljavanje već služi zabavi i razonodi. Međutim, u umjetnosti XX. stoljeća pojaviti će se estetika ružnoće i deformacija oblika u kojoj će deformirani svijet modernog čovjeka dobiti svoj ekvivalent, a koja je izravno suprotstavljena tradicionalnoj estetici lijepoga. Egzistencijalizam će takvu estetiku prihvatiti bez obzira koliko ona katkad bila odbojna jer odražava istinitu sliku suvremenog društva.